Konačno oslobođen stege, stege strane politike i stege politikanstva, hrvatski se jezik može opet, kao i tijekom većega dijela svoje povijesti, slobodno i suvereno razvijati. Kao veoma tvorben jezik, koji većinom nikada nema potrebe stvarati nove riječi, jer ih može tvoriti iz već postojećih korjenskih i tvorbenih osnovâ svoga velikoga rječničkoga blaga, budeći se iz poduljega sna, hrvatski se jezik pred nama otvara poput dugo zanemarivanoga cvijeta, i ponovno bliješti u punoj svojoj ljepoti.

Posebice se odbijanje hrvatskoga jezika očituje u tvorbi i porabi strukovnoga nazivlja. Kao što je općepoznato, izrada strukovnoga nazivlja zahtijeva mnogo truda, koji tek ponekad dovodi do općega zadovoljstva svijuh onih koji se kasnije nazivima i služe. Vrijedno je, dakako, napomenuti da u ljudi koji se jezikom bave samo govoreći ga i rabeći izraze i nazive u svojoj struci, često dolazi do odbijanja lijepoga hrvatskoga rječničkoga blaga najvjerojatnije prvenstveno stoga što se o nazivoslovlju, znanosti koja se, pojednostavljeno rečeno, bavi načelima stvaranja nazivâ veoma malo zna. Gledom na to treba naglasiti da takovo odbijanje ima korjene u novijoj povijesti hrvatskoga naroda, kada riječi nisu bile samo riječi, već i sredstvo prisile. U ovo doba oslobađanja cjelokupnosti života od neumoljivih stega „politike" ljudi se dakako moraju sviknuti na to da se jezik smije rabiti u svojoj punini.

U nama suvremenome razvoju hrvatskoga nazivlja možemo primijetiti da je jedan dio riječi novotvoran, ako u dosadašnjeme hrvatskome jeziku ne bijaše odgovarajućega nazivka. Druge su pak riječi preuzete iz staroga hrvatskoga nazivlja, kako je stoljećima bilo u raznim strukama razvijano. No, nažalost, veoma često se, pod jakim utjecajem dugih godinâ nametanja netvorbenosti srpskoga, ali i stoljetnih pokušajâ germanizacije, talijanizacije i mađarizacije, bezrazložno i prekomjerno olako uzimaju tuđice.

Pojednostavljeno bismo tuđice načelno mogli razvrstati u tri temeljne skupine. Prva skupina neprikosnoveno pripada hrvatskomu jezičnomu blagu u tolikoj mjeri da, osim vrstnih stručnjakâ, rijetko tkogod i posumnja u njihovo tuđinstvo. Takove su riječi primjerice temelj, boja, tisuća, ćelavost, bakar, čarape, jastuk, kralj, car, sat, odlika, čekić, jarak ili je pak tek uz napor moguće osjetiti da nisu hrvatskoga podrijetla, kao primjerice kod riječî čelik, ura, klavir, kutija, majmun, masaža, pa tako i u imenima, primjerice Krk, Hvar, Hercegovina, Knin i druge. O ovoj skupini riječî nema nikakove potrebe raspravljati u svezi s načelima daljnje razvojbe hrvatskoga.

Druga skupina tuđicâ riječi su preuzete u hrvatski tijekom stoljećâ iz raznih jezikâ, prvenstveno iz latinskoga i grčkoga, te kasnije iz njemačkoga, talijanskoga, novovjekije i engleskoga, te djelimice i iz drugih jezikâ. U ovih riječî primijetiti možemo tri, nazovimo ih, podskupine. Prve su riječi kojima je razvojem znanosti, umjetnosti i općenito uljudbe stvoreno izričito i izrazito čvrsto određeno značenje, poput mnogih latinskih i grčkih, kao primjerice matematike, kemije, filozofije, astrologije, inteligencije, asocijacije, abstrakcije, ksilofona, lire, metra, sekunde, minute, te silnoga mnoštva stručnih i znanstvenih nazivakâ, predmetakâ kilo-, de-, i drugih, ili pak riječi koje su nastale od imenâ ljudi, mjestâ, djelâ, kao algebra, algoritam, saksofon, sadist, lezbijka, od kojih neke spadaju čak i u prijenavedenu prvu glavnu skupinu (kralj, car), Za razliku od prve glavne skupine, sve ove riječi osjećaju se tuđicama, te je načelno uvijek za njih moguće [ako i nije uvijek da se smatra opravdanim, iako su zamjene takvih stranih riječi tijekom povijesti uvijek dolazile, te se upravo na tome i temelji razvoj bogatstva jezika, poput zamjene azota dušikom, oksigena kisikom, filozofije mudroslovljem, telegrama brzojavom, klavira glasovirom, biblioteke knjižnicom, universitata sveučilištem, ili pak zamjenama kemije lučbom, telefona brzoglasom, fotografije slikopisom (ali u većini slučajeva podpuno uobičajeno slikom) i drugih, koje su se manje ili više prihvatile u općem govoru, ali se i nadalje čvrsto održavaju u jeziku i jezičnoj svijesti naroda] naći ili pak tvoriti hrvatsku riječ. Zanimljive su i pojave da iz istoga jezika različiti jezici primaju različite nazivke za iste stvari, poput hrvatskoga grčkoga kinematografa (‚pokretopisa') i srpskoga grčkoga bioskopa (‚živogleda').

Drugu podskupinu čine riječi koje su uistinu „majstorske", „meštarske" riječi. To su riječi koje se u poneko doba veoma naglo i u većim količinama primaju, te u jeziku ostaju prvenstveno kao stučnjački nazivi u društvenim govorima pojedinih stručnih područjâ ili društvenih skupinâ. Donedavno su u hrvatski te riječi dolazile najviše iz njemačkoga u sjevernoj Hrvatskoj i talijanskoga u južnoj. Tako primjerice imamo šrafnciger/šrafciger i kacavidu, pa tako i šrafe i vide... Uz te stručnjačke nazive (npr. kuglager, balinjera, štosdemfer, piksna, volan, bremza, šalter, col, ziherung, lampa, hakn, tondin, kariola, rorcange, špriherica, šloser, špacekamin, parangal, parapet) u hrvatski je ušla i velika količina domaćih i domaćinskih nazivakâ (koje time uistinu isto viđamo u društvenim govorima), poput kanavaca, miščafl, škovacera, badecimer, špajscimer, bedinerica, šerva, kamarjera, šlafcimer, escajg, beštek, pirun, pjat, kučarin, škudela, škure, kompa, frend, fruštuk, funeštra..., od kojih su neke blizu podpunoga istiskivanja iz jezika, a neke veoma djelatne.

U novije doba mnoštvo riječi te vrste dolazi iz engleskoga jezika, posebice u nekim, sada brzo razvijajućim se, područjima, poput kompjutoristike ili aviatike i avionike, kao primjerice bag, bas, keš, fut, fit, inč, propeler, vindou, forsaž, rodžer, inkdžet, interfejs, luping, konektor, flaj baj vajer, pin, džamper, saund(-kartica), bajt i druge, te riječi koje dolaze od engleskih kratica koje se rabe poput riječî, kao što su tisipiajpi (naglasak na zadnjem slogu), led, ram, ajeles (naglasak na zadnjem slogu), rom, laser, bit, ka, cederom itd. Budući da se u svih tih riječî radi prvenstveno o govornome jeziku, veoma čudno izgledaju napisane. Dakako, razlika suvremenoga stručnjačkoga jezika i starijih „majstorskih" je prvenstveno u tome što se u suvremeno doba veoma mnogo rabi pisani oblik općitbe, te se i učenje prvenstveno zasniva na čitanju. Stoga, za razliku od šrafncigera, rorcanga i balinjere ili tondina, koje je veoma začudno vidjeti napisane, flaj baj vajer, vindou, bas ili džamper bit će uporno pisani u izvornome obliku, kao fly by wire, window, bus i jumper. Stoga te riječi također i još nisu jače prilagođene hrvatskome (Schraubenzieher čitano njemački nije slično šrafcigeru u hrvatskome, ali jumper čitano engleski ima određenu zvukovnu sličnost s džamperom u hrvatskome).

Kratice poput TCP/IP (tisipiajpi) ili ASCII (eski) pišu se izvorno kao kratice, a čitaju kao riječi (na primjer „koristio sam se eskijem"). Nezgoda kod mnogih od tih riječî je da je podpuno nepoznato kako ih pročitati u hrvatskome. Kako pročitati primjerice bug ili bus, jer te riječi postoje i u hrvatskome, pa tako bug moramo čitati bug („izglačaj mi bug na hlačama"), ali se u kompjutorističkome predpostavlja da ćemo ju čitati bag („taj bag u programu mi ide na živce"), a bus je bus („moram se žurit na bus"), ali neki predpostavljaju i da je bas („taj je bas prespor za ovaj procesor"). Što li ćemo s „busom koji povezuje upravljački dio i motor najsuvremenijega busa" (tzv. drajv baj vajer)?

Društveno je ova podskupina riječî veoma zanimljiva stoga što ih u jezik uvode pojedini društveni slojevi (stručnjački govor, domaćinski govor). Kod stručnjačkoga govora često takove tuđice ulaze u jezik iz lijenosti ili neznanja, a onda se, isto tako iz neznanja, to jest nerazumijevanja načelâ jezika, opravdavaju time da će ih drugi (predpostavlja se stranci?) lakše razumijeti. Tako, nažalost, često čujemo da ne možemo mnoge od tih riječi pohrvatiti, to jest zamijeniti hrvatskima, jer da „nitko nas neće razumijeti"! Kao da nas Englez razumije kad kažemo da su to „softverske aplikacije" umjesto "sh ftwF ćplɪkeɪ∫ns", ili „instalirali smo vam hardver" umjesto "wi: ɪnsth ld đƏ h` dwF ". Ili, drugi primjer, došao naš čovjek u Njemačku, ne znajući njemački, tažio štosdemfer i dobio ublaživač (amortizer), umjesto branika.

U treću pak podskupinu, koja je društveno-jezično vjerojatno najzanimljivija, spadaju tuđice koje se u jeziku veoma često ponašaju kao prazne vreće, u koje se utrpavaju kakovagod se žele značenja, često i podpuno proturječna. Tako se primjerice u zadnje vrijeme sve više čuje pojam majorizacija (suprotan pojmu minorizacija) u podpunoj opreci svome osnovnome značenju „činjenja nekoga većim, važnijim, vrijednijim", zbog kasnije dobivenoga značenja „nadglasavanja"(!), u značenju „činjenja nekoga manje vrijednim, zapostavljanje". Tuđica fronta, primjerice, ima mnoštvo različitih značenjâ, kao bojište, bojištnica, ratište, sučelje, učelak, granica i druga, ali onda i polje, osnovica, a u pridjevskoj izvedenici i izravno, pa čak i oštro, kao i mnogo drugih bolje ili lošije izvedenih značenjâ. Riječ monitor rabi se i za promatrača i za nadglednika, ali i za predočnik, dok se engleska riječ screen veoma često ne prevodi kao zaslon, već kao monitor ili predočnik. Riječ objekt rabi se u svim onim slučajevima kada ne znamo kako bismo nešto nazvali, ili ne znamo što bismo uistinu rekli (smatramo da treba objektivizirati subjektivna nastojanja, štogod to značilo, a isto tako uz prometni objekt možemo naći poslovni objekt u kojem se ljude ne promatra samo kao objekte, ali se tamo ipak izrađuju objekti divljenja). Zanimljiva je poraba skupa poslovni objekt u značenju poslovna zgrada, iako je on uistinu samo u vrijeme kupoprodaje ili najma bio predmet (objekt) posla, dakle poslovni predmet. Slično se neprincipijelno rabi i baza.

Za razliku od riječi koje su se podpuno udomaćile, te samim time mogu poprimiti veoma čvrsto određena značenja koja često i nisu jednaka izvornima značenjima tih riječi u jezikâ davateljâ (što je tim očitije kod riječî izvedenih iz osobnih imenâ, poput već višestruko spominjanih kralja i cara), riječi koje su u jeziku samo donekle prilagođene glasovnoj podlozi, ali se osjećaju tuđicama, lako poprimaju sva moguća značenja, bliska svome izvorniku, ali i, nažalost, često veoma udaljena. Tako se te novoprimljene riječi uistinu ponašaju poput praznih vrećâ, u koje se može utrpati štogod se želi. To je posebice pak izraženo kod riječî koje dolaze iz engleskoga, jer su već i u engleskome većinom tuđice, pa tako već i u tome jeziku izvorniku-posredniku nemaju izrazito određeno značenje.

Riječi duboko udomaćene osjećaju se jednako dijelom jezika, to jest samim svojim ustrojnim odnosima u jedinstvu jezika kao znakovnoga sustava čvrsto su i samoustrojbeno određene, kao i izvorne riječi, te smo stoga govoreći o njima u prvoj skupini i rekli da se o njima ne može raspravljati kao o tuđicama. Te su riječi istinski i tvorbeno sposobne, tako primjerice tisućljetni, jastučnica, kraljevna i td. No, za razliku od bakrenjaka, primjerice, teško bismo prihvatili alumininjak, ili titanjak. Mlažnjak je govornicima hrvatskoga normalno, ali *džetnjak ili *džambodžetnjak ne može nikako proći. Od ure imamo urara, pa onda i urarnicu, ali od monitora ne bismo mogli imati *monitornicu (promatračnicu). To očito pokazuje da riječi koje smo naveli pripadajuće drugoj skupini jezik nije uistinu prihvatio kao svoje, već ih samo rabi kao posuđenice u nedostatku boljih, ili pak iz lijenosti, neznanja ili kojih god drugih razlogâ u govornikâ. Stoga je podpuno razumljivo da kadgod se nađe dobra zamjena, ona veoma brzo prodire u svakodnevnu uporabu i potiskuje, te često i podpuno istiskuje tuđicu (usporedi na primjer brzojav, kisik, sveučilište) ili pak, unatoč nastojanja nekih stranih riječî da uđu, pruža djelatan otpor (kao skupina, a ne grupa, razina, a ne nivo, nazočan, a ne prisutan). Valja, dakako, pripomenuti da su sve riječi koje su ušle u hrvatski jezik kao promjenljive riječi (a to je tako za sve tuđice koje se rabe u jeziku) tvorbeno sposobne, ali im se ta tvorbena sposobnost svodi na svega nekoliko osnovnih tvorbenih pravilâ, pa tako, kako već spomenusmo, imamo monitorov, monitorski, pa čak i monitoriranje, ali nemožemo tvoriti monitornica, monitornik, ili primjerice monitorništvo. To drugim rječima rečeno znači da je od tuđica ove vrste moguće prvenstveno tvoriti pridjeve i glagole, ali ne i druge vrste tvorenicâ.

No, neovisno o navedenome, i dalje postoji stalan pritisak tuđica koje možemo svrstati u skupinu praznih vrećâ (usporedimo na primjer „najoptimalniju majorizaciju subjekta"), a velika im je „prednost" što ionako iznimno malo ljudî zna što uistinu znače, a zvuče silno znanstveno i učeno, te se, u smislu ćudoređa obrnutih vrijednostî, rabe za vlastitu promičbu. Porabom takovoga rječja pojedinac se poprilično lako može odvojiti od slušateljstva, kako bi, s jedne strane, pokazao svoju učenost, a s druge pak, istovremeno, zadržao istinsko znanje samo za sebe i veoma uzak krug onih koji s njime dijele određeni društveni govor (sociolekt).

I, konačno, opišimo i treću glavnu skupinu tuđicâ, koje su na neki način veoma tvrdokorne, ali i, po ustroj jezika, opasne. To su one tuđice koje se uistinu u jeziku mogu promatrati istovremeno i kao tuđice i kao krivotvorenice. U tu skupinu spadaju dakle izravni prijevodi stranih tvorenicâ, kao što je primjerice prijevod njemačkoga Bahnhof u kolodvor ili Rundfunk u krugoval, i posuđenice iz slavenskih jezikâ, koje se lako mogu osjećati domaćima, kao primjerice slovenska riječ tipkovnica, ruska riječ vrtolet, ili srpska riječ uputsvto. Zajedničko je tim tuđicama/krivotvorenicama to da su u hrvatski jezik ušle bez tvorbene prilagodbe, te time uistinu u ustroju jezika nemaju svoje pravilno mjesto. Posljedci toga mogu biti višejaki.

Riječ Bahnhof znači ‚dvor za kola'. Izravnim prijevodom dobivena je „hrvatska" riječ kolodvor. Nevolja je u tome što, za razliku od njemačkoga, hrvatski nema tvorbeni obrazac koji omogućuje supostavljanje dvajuh imenicah jedne do druge. Razlog s kojega se riječ kolodvor ipak u Hrvatskome održala veoma je znakovit. Puk je naime tu riječ, znajući sam po sebi tvorbena pravila hrvatskoga, ali naravno ne i njemačkoga, shvatio kao supostavu (množinske) imenice kola i glagola dvoriti, te ju prihvatio kao ‚mjesto gdje se dvore kola', gdje dvorba u Hrvatskome uistinu može značiti bilo koju vrstu obsluge.

Za razliku od te riječi, koja se nakon krivoga shvaćanja, te time promjene tvorbenoga obrazca i tvorbenoga značenja, veoma dobro primila, Rundfunk, krugoval, istoga njemačkoga tvorbenoga obrazca supostave dvajuh imenicah, nije bio te sreće da uspije sebi naći tvorbeni obrazac po kojem bi se uključio u život hrvatskoga jezika.

Ova vrsta izravnoga krivoga tvorbenoga prevođenja pokazuje istinsko nepoznavanje jezika u onih koji ih stvoriše. S druge strane postoje, kako napomenusmo, i riječi koje dolaze iz hrvatskomu umjereno bliskih jezikâ, prvenstveno slavenskih. Tako se, primjerice, za napravu pomoću koje se utipkava (tipka je također strana riječ), u posljednje vrijeme sve više primijećuje slovenska riječ tipkovnica. Tipkovnica je posebice zanimljiva stoga što izravno odgovara hrvatskim tvorbenim pravilima, pa nema nikakvoga tvorbenoga razloga da se u jeziku ne osjeća domaćom. Zagana je u tome što se u hrvatskome načelno na -nica tvore riječi koje označuju prostorije (bolnica, učionica, mesnica) ili spise (uputnica, iskaznica, putovnica), ili ženske osobe (putnica), a u sklopu X-ov-Y dolazi od glagolâ koji u osnovi imaju upravo -ov-, kao primjerice spomenuta putovnica od putovati, a putnica od put. Prema tome očito je da, čak i kada bismo prihvatili tvorbeno pravilo X-nica za naprave, to bi bila naprava koja služi *tipkovanju!

Nasuprot tomu, primjer vrtolet, pokazuje pokušaje koje možemo pratiti tijekom cjelokupnoga razvoja jezika, da se uvedu neke strane riječi koje kušaju pokazati nepostojeće odnose jezikâ, te je tako uistinu njihovo uvođenje politički zasnovano. Taj pristup možemo pratiti tijekom germanizacije, mađarizacije, srbizacije, turkizacije i svih drugih pokušajâ odnarođivanja jezika. No, za razliku od navedene germanizacije, mađarizacije, turkizacije, unošenje riječî iz hrvatskome umjereno bliskih jezikâ, poput srpskoga, slovenskoga, ruskoga i drugih, teže pogađa jezični ustroj, jer se te riječi često mogu osjetiti domaćima, ali tvorbeno ili korjenski unose bitne ustrojne promjene. Tijekom raspre o riječi vrtolet (ruski ‚onaj koji leti vrtnjom', a hrvatski ‚onaj koji leti po vrtu') bilo je čak i pokušajâ da se predlože njome izazvane riječi poput *vrtnjomlet (što bi po hrvatskim tvorbenim pravilima uistinu moglo značiti samo ‚onaj koji *mlete vrtnju'!). Ipak, jezično tvorbeni osjećaj u hrvatskome pretjerano je jak da bi prihvatio tu vrst tuđica koje se prodaju domaćima.

Zaključno, dakle, recimo da tek prvu od svih navedenih skupinâ tuđica možemo bezpogovorno ostaviti u jeziku, iako nije nemoguće da dobra zamjena, bilo novotvorna ili staronarodna (primjerice prokop za jarak, ili uzglavlje, podglavnjak za jastuk, mjed za bakar) velikim dijelom istisne stranu riječ. Za drugu skupinu, ovisno o podskupini, treba tražiti, naći i u jeziku njegovati domaće riječi, iako će se boj između njih uvijek biti. S trećom pak skupinom treba biti silno oprezan, te ne padati u zamke takovih tuđicâ.