Danas, s više od 10 milijuna stanovnika, od svega toga nema ničega ili gotovo ničega. Naši su najveći megalopolisi kulturni patuljci. New York i Tokio velika su središta izdavaštva, medija i školstva, ali nipošto oaze misli. Los Angeles je pustinja s nekoliko osamljenih istraživačkih otoka izgubljenih usred autoputova i malih naftnih polja. Na svjetskoj razini Mexico nema nikakve intelektualne težine.

Intelektualna se aktivnost grada nikada nije mjerila njenom masom ljudi, zlata ili kikirikija. Da je kulturno zračenje nekog grada izravno povezano s njegovim gospodarskim utjecajem, uz “svjetove-ekonomije” drage Fernandu Braudelu valjalo bi zamisliti “svjetove-kulture” koji udvostručuju premoć prvih, na polju svjetske proizvodnje i glavnih tokova razmjene, intelektualnom premoći kojom svoje ideje i znanje nameću cijeloj sviti rubnih središta. Amsterdam sredinom XVII. stoljeća? Descartesov je dojam bio ponešto drugačiji - nastanio se tamo 1643. godine ne bi li ga ostavili na miru; a ono što ga je Holanđanima privlačilo bilo je da ih više zanimaju burzovni tečajevi ili bačve haringi negoli dokazi o postojanju Boga.

Jedini glavni grad koji je tijekom više od stotinu godina uživao neprijeporno intelektualno prvenstvo, koji je svijetu nalagao što valja misliti i kako to izreći, koji je obrazovao ono što Foucault naziva “epistemom” nekog doba, bio je Pariz prosvjetiteljstva. I nijedan se grad osim Pariza ne može podičiti da nikada otada nije ispustio kormilo intelektualnih događanja.

Taj se začudni kontinuitet može objasniti samo zbirom povoljnih uvjeta što se podudaraju s francuskom poviješću. Pariz je središte moći: izuzetno stabilna monarhijska država, postupno sve centraliziranija, usisava u grad sve financijske i ljudske izvore kraljevstva - a ono je, u razmjerima svoga doba, već od XIII. stoljeća divovsko. Za vladavine Svetoga Louisa, Pariz je već ogroman grad i njegovo sveučilište, pod kraljevom zaštitom, privlači najveće poznate mislioce kao što je Sveti Toma Akvinski.

Francuska monarhija, što vrlo rano počinje njegovati svoj “image”, spremna je zažmiriti na jedno oko kad su posrijedi ljudi od pera. S vladavinom Louisa XIV, sveprisutnošću dvora i njemu više ili manje protivnih salona, Pariz postaje istinskim ekološkim rezervatom intelektualnoga stvaranja sa svojim grabežljivcima i divljači, stvaraocima, razglasiteljima, oponašateljima i upućenom publikom, te da bi mogli misliti i postojati svi oni ovise jedni o drugima.

Tek što vlada ili darivatelj pomoći ushtjednu pomoći piscima, sumnjiči ih se da im hoće svezati ruke, dok je najčešće njihov glavni cilj tek omogućiti im stvaranje. Kako povećati proizvodnost istraživača ili mislioca? Pokušavalo se sve: vojna formula tipa Akademije znanosti, omiljena u Istočnoj Evropi, s odredenim radnim vremenom, hijerarhijskom organizacijom, planom napredovanja. Hoteljerska formula, draža anglosaksonskom svijetu: pozove vas se u mjesto snova daleko od svijeta, opremljeno svime što intelektualac može poželjeti kako bi vam jedina briga bila misliti...i pisati. I najzad, centralizirajuća formula znanstvenih gradova koje su poglavito podizali Sovjeti.

Te formule, učinkovite kada su u pitanju temeljne znanosti što se razvijaju u laboratorijima, davale su nešto nepouzdanije rezultate u pogledu društvenih znanosti. Prva daje foteljaše, druga potiče na prazitizam a treća na neurasteniju. Urbanisti često zaboravljaju predvidjeti za život u gradu nužan neiskorišteni prostor. Tako i organizatori intelektualnoga života zaboravljaju u kojoj su mjeri nužne male stvari koje život znače, a rentabilno što je suvišno: živahne ulice, šačica kafića. Kako izmjeriti važnost kafića u povijesti francuske misli, od enciklopedističkog Procopea do Sartreovih Deux Magots, preko Montparnassea nadrealista?

Francuska je, ne bez uspjeha, iskušala sve tri formule. CNRS ima odlike prilično uspješne Akademije znanosti kada su posrijedi laboratorijska istraživanja, zahvaljujući usredotočenju sredstava i sive tvari. U pogledu pak društvenih znanosti, on je poput dobrotvorne ustanove koja pošteno, u najboljoj tradiciji kraljevih potpora, uzdržava da bi se u miru moglo misliti; i, ma što se govorilo, ne čini se da je odnos kvaliteta/cijena u njoj slabiji doli u najbujnijim američkim ustanovama.

Nedavno si je CNRS utuvio u glavu da na Azurnoj obali ustanovi znanstvenički grad, Sophiu-Antipolis. Tamo su pohrlili najbolji laboratoriji i danas prisno surađuju s industrijom vrhunske tehnologije. Društvene se znanosti vuče za uho ne bi li ih se izvuklo iz Pariza, a one oklijevaju prihvatiti sunce i more namjesto eterične opreme što im je pruža glavni grad: glasina o znanju (često bez podloge), površinskog gibanja misli uvijek u vrebanju ideja čija cijena raste, ukratko, onoga što se naziva pariškim duhom.

Nedostaci su pariške sredine najvrednije primjese njenoj trajnoj plodnosti. Ponajprije je to stanovita sklonost općim idejama i prezir prema nijansama realnosti. Tocqueville je apstraktnu i literarnu formu francuskoga duha pripisivao šizofreničnome položaju pisca u doba prije Revolucije gdje je on ujedno štićenik vlasti i onemogućen u političkome djelovanju. Trebalo bi tome pridodati i središnjost Pariza koja pruža priliku svim talentima pristiglim iz provincije, pod uvjetom da odustanu od svojih korijena i posebnosti kako bi se utopili u općemu. Pariz je mjesto bez odlika za čovjeka bez odlika.

Ujedno i frenetična potreba za komunikacijom (u XVII. stoljeću reklo bi se jednostavno: za sviđanjem) navodi čak i stručnjaka da pronađe ton i jezik kojima će onkraj grupe stručnjaka dosegnuti veći i možda nepostojeći krug široke publike. Pascal je u les Provinciales stvorio novi žanr, uspjevši problemom dostatne i nužne milosti zabaviti cijeli Pariz. Ta je novina postala neiskorjenjivom tradicijom. U naše doba, Sartre u svoje romane i kazališne komade unosi teške metafizičke pojmove preuzete od Husserla i Heideggera.

Po broju pročitanih knjiga po stanovniku, Francuska ne seže ni do koljena većini ostalih industrijaliziranih zemalja. No, dostaje usporediti što nude police neke velike knjižare u New Yorku, Tokiu ili Londonu s odgovarajućom pariškom knjižarom, pa da se uvidi kako francuski čitatelj još uvijek posjeduje izuzetnu intelektualnu radoznalost. Bila to radoznalost ili snobizam, nevažno je; struja rasprave o idejama između kultivirane publike i sveučilišnog svijeta omogućuje plejadi privatnih izdavača da s djelima iz povijesti, filozofije ili društvenih znanosti dosegnu široku publiku, dok bi, u anglosaksonskom svijetu, ta djela pripadala isključivo uskome i stručnome polju sveučilišnih publikacija.

Posrijedi je dug put potkraj kojega je sveučilišni svijet konačno preuzeo vlast - intelektualnu: Barres, Peguy, Gide, Valery, Malraux, Camus; sve do sredine stoljeća učitelji mišljenja na čelu svoga doba i koji ga utjelovljuju gotovo su svi nezavisni pisci. Sartre je možda bio posljednji od tih literarnih magova koji od dana Voltairea i Rousseaua potčinjavahu čitateljstvo. Kad ga početkom 60ih godina zvijezda Levi-Strauss odmjenjuje na pariškome nebu, Republika pisaca postaje Republikom profesora. Pobjedom smirenoga strukturaliste nad angažiranim intelektualcem, humanistička se kultura ugiba pred kulturom društvenih znanosti.

Gotovo je sa zadimljenim kafićima, beskrajnim raspravama u Temps modernes, Espritu ili Arguments radi toga da se sastavi peticija ili doradi neki manifest. Mjesta rasprave i razmišljanja poprimaju radni izgled: to su seminari Levi-Straussa, Dumezila, Raymonda Arona, Braudela, Luciena Goldmanna u Hautes Etudes ili u Collegeu de France (često se s prvoga mjesta prelazi na drugo i obratno) ili Althussera u Normale superieure, ili su to velike karizmatske mise, Foucaultova i Barthesova predavanja, ili pak Lacanov lutalački seminar, vrlo pariško sastajalište kao što su to deset godina ranije bila predavanja Gastona Bachelarda.

Nije se moguće bez nostalgije prisjetiti intelektualne snage Pariza 60ih godina i - nešto manje - 70ih. Danas se pristoji osuđivati ideološku bremenitost toga razdoblja kao da je ono bilo tek duga zima mišljenja. No, zaboravlja se pritom na spoznajni projekt, na žeđ za razumijevanjem koji su ga vukli naprijed. Dakako, frojdizam i marksizam - možda s njihova kasnog ulaska u francuski okoliš - pokazali su se kadšto terorističkim ili redukcionističkim. Citanje Marxa ili Althussera poučavano u Normale superieure s distance se sigurno čini manje plodnim, usprkos snažnome utjecaju što ga je imalo na cijelu jednu generaciju normalijanaca, od predavanja koja je na istome mjestu početkom stoljeća držao Lucien Herr, Jauresov učitelj.

Jean Fourastie olako je ustvrdio da će XX. stoljeće biti stoljećem društvenih znanosti: ono je potrajalo jedva dvadeset godina. Smatra se da je kriza 68e izazvala smrt ili suton sveučilišta: naprotiv. Ona je, nasuprot tome, u javnome mnijenju zatamnila sliku društvenih znanosti, čiji je konstruktivistički žar ispario u oblaku suzavca, i otplavila ih u nepovratnu oseku. Studentski centar u Nanterreu, osnovan sredinom 60ih godina u modernističkome duhu više-manje po ugledu na američki model, slabo je preživio studentsku pobunu kojoj je bio kolijevkom i glavnom metom. Ipak, kvaliteta prve jezgre tamošnjih predavača, kao što su filozofi Paul Ricoeur, Henri Lefebvre, sociolog Alain Touraine i povjesničar Pierre Goubert, mogli su ga preobraziti u mjesto intelektualne renesanse sveučilišta.

Renesansa je nakon oluje nastavljena na novim sveučilištima osnovanim inventivnim reformatorstvom Edgara Faurea ili pak nastalima razbijanjem Sorbonne. O sveučilištima u Vincennesu (danas preseljenome u Saint Denis) ili Parizu VII (Jussieu), javnosti su u sjećanju ostali samo ispisani zidovi, beskonačni štrajkovi, tisućljetna politizacija i klošarizacija studenata. Znači da se zaboravlja kvaliteta profesorskih ekipa koje su sudjelovale u eksperimentu: centri razmišljanja, konceptualne inovacije koje su umjeli trajno uvesti u filozofiju, sociologiju, povijest, lingvistiku, urbanizam, a da se ne spominje psihoanaliza i semiotika koje su napokon stekle akademski legitimitet.

Intelektualno se buđenje sveučilišta proteglo i na provinciju, a moglo bi čak u doglednome vremenu uzdrmati pariški monopol koji se činio utjelovljenim u našu kulturu i povijest. U Strasbourgu, Lyonu, Grenobleu, Aixu, Toulouseu, u gradovima gdje je sveučilište već odavno dio regionalnoga života, pogled je sve manje upućen Parizu, sve se manje sniva o tome da se tamo uspije i okonča karijera. U recentnijim središtima istraživači pionirski stvaraju originalna djela i osnivaju škole: tako sociolog Michel Verret u Nantesu; njegovo istraživanje radničke kulture, inspirirano u početku komunističkim pijetizmom, postiglo je egziztencijalni ton i oštrinu koji će nadživjeti devalvaciju marksizma.

Nekadašnji VI. odsjek EPHE, danas Ecole des hautes etudes en sciences sociales, ipak ostaje žarištem mišljenja u društvenim znanostima, tamo se rađaju glavne rasprave i svježinu unose brojni strani predavači. Njezino, barem prostorno, združivanje s Maison des sciences de l’homme, omogućilo joj je da svoj utjecaj proširi na međunarodnoj razini. Vjerna interdisciplinarnim težnjama svojih osnivača, povjesničara Ecole des annales, ona raspolaže dovoljnom elastičnošću da predavanja može prilagoditi novim istraživanjima, pratiti današnja duhovna kretanja, i ostati najboljim seizmografom našeg intelektualnog života.

S Lefortom, Castoriadisom, Gauchetom i drugima, umjela se otvoriti političkoj filozofiji, dati konceptualnu povijest (s Francoisom Furetom) i svratiti antropologiju kritičkome ispitivanju naše svakidašnjice (s Marcom Augeom). No karakteristično je da je jedina nova institucija pridodana pariškome intelektualnome okolišu u 80im godinama, College de philosophie: povlačenje društvenih znanosti, povratak filozofije.

Neobična je ta igra dvaju polova misli što nisu bili nužno predodređeni međusobnome sukobu ali su, pod utjecajem strategija intelektualne moći koje Francusku prožimaju od kraja prošloga stoljeća, postali dvama antagonističkim poljima mišljenja. Theodore Zeldin zlurado je naglašavao kako je Francuska jedina zemlja na svijetu u kojoj gimnazijalci u posljednjem razredu moraju podnijeti devet sati filozofije tjedno, a da je ta produktivistička odluka u stotinu godina dala samo jednoga važnoga filozofa: Bergsona.

Opaska je, naravno, vrlo nepravedna. Ali gomilanje satova filozofije na kraju srednjeg obrazovanja dovelo je do neugodne posljedice: filozofi su odvraćeni od znanstvene misli s kojom su oduvijek raspravljali, i zatvoreni u literarno područje. Cournot i Ravisson raspravljali su ravnopravno s matematičarima svoga doba. Bergson je izvrsno poznavao biologiju. Naši noviji filozofi, Alain, Sartre, Foucault, nijemi od neznanja pred fantastičnim razvojem fizike, logike i bioloških znanosti, osuđeni su na to da drže predavanja društvenim znanostima.