Kako veliki grad, uza sve svoje pogodnosti, velikom količinom ljudî “utapa” određene profesije, koje u prošlosti bijahu izuzetno cijenjene, kao što su primjerice učitelji, ili srednjoškolski, a posebice gimnazijski profesori, ili pak majstori²⁹ obrtnici, svećenici, te one postaju samo jedne od mnogih, gubeći svoj ugled i nestajući u “masi”, što jako negativno utječe na motivaciju kako postojećih djelatnikâ u tim zanimanjima, tako i ljudi koji bi se odlučili za školovanje sebe ili svoje djece za takova zanimanja, prijeko je potrebito poraditi na dizanju ugleda svih profesijâ. Budući da je u Hrvatskoj iznimno izražen “kompleks metropole”, tako se taj negativan stav i pad ugleda iz središta širi i na sve manje gradove, pa i sva mjesta u državi.

Stoga bi u Kninu, primjereno kraju trebalo, poradi stvaranja vrhunskih meštarâ ili majstorâ, te očuvanja starih obrtâ i vještinâ, kao obrazac za cjelokupno područje Hrvatske, osnovati i ustrojiti vrhunsku umjetničko-­obrtničku školu.

Radi pripreme vrstnoga “sjemena” razvoja treba imati i vrhunsku klasičnu gimnaziju zasnovanu na provjerenim načelima naobrazbe ustanovljenima od osnutka Isusovačke gimnazije 1607. godine u Zagrebu, koja su s doradama provođena sve do relativno nedavno. Pri tome bi, u duhu obnove Hrvatske naobrazbe, ponovno trebalo pažljivo proučiti i mudro primijeniti i izvorne isusovačke principe naobrazbe i odgoja.

Hrvatski kraljevski grad Knin mora, za naobrazbu u znanstvenim, umjetničkim i obrtničkim područjima koja nudi, postati mjesto kamo će roditelji slati svoju djecu na školovanje, i kamo će ljudi iz svih krajevâ Hrvatske dolaziti da bi dobili dodatno znanje. Da bi to bilo moguće, cjelokupno školstvo u Kninu, pa po tome obrazcu i u Hrvatskoj, trebalo bi biti internatskoga tipa.

Gledom na to, veoma su vrijedna svjetska iskustva u području “daljinskoga” školovanja, koje u Hrvatskoj treba zasnovati na najnovijim tehnologijama, kao što su to primjerice Internet, multimedijska sredstva, daljinske sjednice³⁰, i drugo, što uistinu znači da takovo školovanje nije “dopisno”, dakle jednosmjerno, već uistinu interaktivno. S druge pak strane, profesor iz, primjerice, Zagreba, sjedeći u svojem kabinetu, ili pak bivajući u (punoj) predavaonici može vrstno održati predavanje i za polaznike u, primjerice, Kninu, koji mogu sudjelovati u nastavi pitanjima, radovima, seminarima jednako kao i oni koji su u predavaonici ili kabinetu u kojem se sâm profesor nalazi. Dakako, isto vrijedi i za profesora iz Knina koji održava predavanje polaznicima u Zagrebu. Ista pravila primijenjiva su, očito, i za druge namjene.

U cjelokupnome sustavu naobrazbe nipošto se ne smije zaboraviti i ispustiti ljude tako zvane treće dobi, dakle umirovljenike i one koji su pri kraju svojega “radnoga vijeka”, posebice stoga što upravo ti ljudi svojim iznimno velikim iskustvom mogu bitno pridonijeti vrstnome razvoju Hrvatske države. Da bi se sva vrijednost tih starijih ljudî mogla kakovostno iskoristiti, ali i da bi se i svi ostali ljudi u podpunosti mogli tijekom cijela njihova života vrstno iskoristiti za njihov i opći boljitak, prijeko je potrebito ustrojiti stalnu njihovu naobrazbu i učenje, te naviku učenja, kako ne bi “zahirili”. Nažalost, u Hrvatskoj je pravilo da čovjek koji završi školovanje nema poticaja, pa tako izostaje i vanjska, ali i unutarnja potreba, za daljnjim učenjem i usavršavanjem, osim u iznimnim slučajevima, što je velik gubitak za cjelokupni Narod.

Slijedom navedenoga, u Hrvatskome kraljevskome gradu Kninu valja ustrojiti:

• Vrhunsku obrtničku školu
• Vrhunsku klasičnu gimnaziju
• Vrhunsko visoko vojno učilište
• Među- i više-područna visoka učilišta (znanstvena i stručna)
• Međupodručne i višepodručne podiplomske studije (znanstvene i stručne)
• Doktorske studije.

Nasilno preseljene osobe, kako odrasle tako i mladež, treba odgojiti i naobraziti za prilagodbu na život i rad u novima prostorima i uvjetima.

U Kninu i okolici došlo je do nagle promjene u ustroju stanovništva. Dio je doseljena pučanstva protjeran iz svojih domovâ u Bosni, Vojvodini, Srbiji, Kosovu .... Različiti ljudi, različitih svetonazorâ, skupili su se na jednome prostoru - zemlji, istrgnuti iz svojih korjenâ, otrgnuti iz zavičajâ, od svoga ognjišta, na prostoru koji im je nepoznat, prostoru koji im je pomalo i neprijateljski, jer su i oni neprijateljski prema njemu, zemlji koju ne poznaju, koju ne znaju dobro obrađivati i kućama koje ili jesu, ili nisu njihove, te pučanstvom domaćim koje im nije naklonjeno, ali ljudi u svojoj Domovini, ljudi koji trebaju pomoć, ali ne samo “humanitarnu” nego i ljudsku, čovječju i Božju, da mogu što je moguće bolje krenuti u novi život, život sa ciljem i svrhom u svojoj Domovini.

• zemlji na koju su došli;
• domaćemu pučanstvu (starosjediocima);
• međusobnoj (dođoše iz raznih krajevâ i državâ).

Ujedno bi pomoglo, organiziranjem raznih stručnih predavanjâ, praktičnim primjerima i savjetima, prilagodbi ljudi na zemlju. Navest ćemo primjer: Stigao čovjek iz Vojvodine, koji je imao svoje obićaje, svoj način obrade zemlje, zemlje, koju si rukom mogao razgrnuti i koji je od svih planinâ moguće vidjeo tek Frušku goru. Došao u područje ispod Dinare u krš, niti zna što sijati, niti kako zemlju obraditi da bi dala najveći mogući urod, ni koje usjeve posijati niti kada... Mogli bi nabrajati i ne znamo da li bi sve nabrojili, ali je bitno da tim ljudima treba pomoć u snalaženju i prilagodbi novim uvjetima života, kao i pomoć pri očuvanju izvornih običajâ pridošlica, ali i izvornih običajâ domaćih. Te nasilno preseljene osobe, kako odrasle tako i mladež, treba odgojiti i naobraziti za prilagodbu na život i rad u novima prostorima i uvjetima.

Jedan od možebitnih načina kako ljude međusobno prilagoditi je i prijedlog muzeja susjedstva. Ljudi pristigli iz raznih krajevâ i državâ, istjerani iz svojih domova u žurbi odlaska uzeše ono nešto malo što stigoše pokupiti. I upravo među time nađu se stvari koje su novčano “gotovo bezvrijedne”, ali koje su uzeli, gotovo nesvijestno, jer ih nečim bitnim vežu na njihovu prošlost, na njihov kraj iz kojega dođoše, a svakako na neki način na njih same. Upravo ti i takovi predmeti nose u sebi puninu veze sa starim zavičajem i životom. Stoga je ideja muzeja susjedstva da svatko donese od toga nečega što mu je drago, te to izloži drugima na uvid. Dakako, muzej susjedstva nipošto nije mrtav muzej, muzej u kojem su stvari samo za gledanje. To mora biti živo mjesto susretanja ljudî, s potrebnim društvenim sadržajima, kavicom, te čak i dorađen suvremenim strojevima, internetom, multimedijskim uređajima i sl., u kojem se na razne načine prikazuju krajevi i životni uvjeti iz krajevâ iz kojih su ljudi koji u ciljnome području žive.

Takvom ustrojbom sastajalištnih mjestâ moguće je prilagoditi ljude jedne na druge, jer im se omogućuje uvid u načine života onih “drugih”, ali se isto tako i pokazuje “ljudskost” tih “drugih”, to jest pokazuje se “prvima” da i ti “drugi” imaju stvari domaće, jednostavne, bliske, ne bitno različite od onih koje imaju, vole i štuju oni “prvi”.

Poradi očuvanja kulturnoga identiteta potrebno je održavati razne tečajeve i ustrojiti radionice, koje se bave izvornim narodnim običajima, plesom, pjesmom, pričama i pripovjetkama, običajima prigodom narodnih i vjerskih blagdanâ, izradbom izvornih narodnih nošnjâ, očuvanjem starih obrtâ i izradbom raznih predmetâ, tkanjem tkaninâ izvornim načinom itd.. Te radionice i tečajeve treba ustrojiti u okviru društavâ i udrugâ koje se bave tim djelatnostima, kako je to navedeno ranije u ovome spisu.

Ta sela muzeji, bila bi po mjerilima etnologâ vjerojatno na granici etnološki prihvatljivoga “sela muzeja”, ali u suradnji sa stručnjacima koji se bave svim područjima ljudskoga življenja.

Hrvatski kraljevski grad Knin treba učiniti spojnicom tuzemne i iseljene Hrvatske, posebice razvijajući kakvostne namisli povratka Hrvatâ u Domovinu. Ta područja velikim su dijelom i ranije ispražnjena, odnosno bijahu područja s izrazitim trendom opadanja broja stanovnika. Po popisu 1991.³¹, čija je točnost upitna za područja gdje su Srbi bili u većini, cijeli bivši Kninski kotar imao je 117770 stanovnika, a bivša Zadarsko-kninska županija 272003 stanovnikâ na površini 6347 km², tj. zajedno s gradovima 42,9 stanovnika na 1 km², što je uz Ličko-senjsku županiju koja ima 19,1 stanovnika na 1 km² najmanja vrijednost u Hrvatskoj. Pogotovo što je vrlo vjerojatno da su i približne statističke vrijednosti broja stanovnika na 1 km² i za Kninski kotar i Ličko-senjsku županiju. Uz navedeni trend izuzetnoga priljeva stanovništva u velike gradove, posebice u Zagreb, od posebne važnosti za Državu Hrvatsku je iznaći model kakovostnoga naseljavanja tih područjâ. Jedan od važnih činbenikâ toga je i osmisliti i izgraditi model povratka Hrvatâ u Domovinu, koji će svojom atraktivnošću privući aktivno i poduzetno stanovništvo. Model treba zasnovati i na teoriji sustavne ustrojbe i autopoietike, tako da poslije početne pobude, pozivnim pokazateljima i promičbom potiče sve više i mladih ljudî, koji se žele vratiti u Hrvatsku iz bilo kojega dijela svijeta. Naravno, treba im pružiti veće mogućnosti, nego što su imali tamo gdje su do sada živjeli, te ih uvjeriti i dokazati im djelom da je njihova odluka izuzetno važna za njih, kao i za Državu Hrvatsku i kroz to da su na dobitku u svakome pogledu.

Knin treba učiniti središtem i izvorištem povezbe s hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini. On se nalazi blizu granice s Bosnom i Hercegovinom, te njemu gravitiraju mjesta iz južnoga dijela zapadne Bosne, jer kroz njega vode putovi iz Bosne i Hercegovine, te je svojom blizinom i položajem doista pogodan za središte povezbe tih gradova i njihova stanovništva s matičnom Državom. Ta povezba je prvenstveno na kulturnoj i gospodarskoj razini. Ona bi se trebala ostvariti izradbom kakovostnoga modela povezbe, okupljajući sve zainteresirane udruge i ustrojbe koje rade na očuvanju i promičbi hrvatskoga kulturnoga blaga i posebnosti i osobnosti Hrvatskoga narodnoga bića. Jedno od mogućih rješenja je ostvarenje povezbe putem Družbe Knin - Hrvatsko mislilište, odnosno provedbom projekta Knin - Hrvatsko mislilište u svojoj ukupnosti ili djelomično. Uključenjem takovoga središta na internet, te povezbom gravitirajućih Hrvatskih mjestâ iz Bosne i Hrecegovine s tim središtem, pružajući uistinu vrstnu uslugu i obuku stanovništva, povezat će se ta mjesta i ti krajevi s Hrvatskom i svijetom. Oni se osjećaju uistinu napušteni od svih i na kraju svijeta. Posebice je važno pružiti podporu preostalim Hrvatima u Unsko-sanskoj veležupi (kantonu), poradi očuvanja Hrvatâ u tome dijelu, naročito u Bihaću i njegovoj okolici. Povezbom Knina, Bihaća, Jajca, Drvara i Livna dobivamo važnu uporištnu točku očuvanja Hrvatskoga kulturnoga identiteta.

Pod utjecajem prvo vladajuće Austro³²-Ugarske, a kasnije posebice Srbâ, razvoj Hrvatskoga jezika skrenut je prema ujedinjenju u umjetnoj tvorevini “hrvatsko-srpsko/srpsko-hrvatskoga” jezika. No, iako pod utjecajem jakih političkih silnicâ gotovo čitavo jedno stoljeće, a i ranijim nastojanjima, Hrvatski se jezik uvelike uspio oduprijeti ujedinjenju sa Srpskim. No ono što je nažalost ostalo, vukovski je pravopis. No, uz to je veoma važno pripomenuti da je Vuk Srbijanac (koji se kasnije preimenovao u Vuka Karadžića, te si nešto kasnije, prema pomodnima ruskima načelima imenovanja, dodao međuime Stefanović) prvo pišući svoj “Rječnik”, a kasnije i popisujući “narodno blago”, uistinu pokupio i popisao veliku količinu Hrvatskoga rječničkoga i narodnoga blaga, prodavši ga, u skladu sa svojim zalaganjem u svezi s teorijom o Srbima istočnoga i zapadnoga obreda (“Srbi svi i svuda”), kao Srpsko rječničko i narodno blago.

Jedno od najvažnijih pitanjâ Hrvatskoga pravopisa pisanje je staroga glasa ě (‘jat’). U najvećoj većini Hrvatskih govorâ ě ima jednosložni refleks, dakle primjerice děte se u Hrvatâ kaže dete, dite ili diete.³³ S druge pak strane, vukovština u hrvatskome pravopisu predpostavlja crnogorsko-srpski dvosložni izgovor dijete³⁴. Većina se hrvatskih jezikoslovâ slaže da se hrvatski iekavski izgovor (jednosložni) fonološki pravilno treba zapisati dvoslovom ‘ie’, iako postoje i drugi načini bilježenja. Većina važnijih hrvatskih jezikoslova smatra da bi takvo bilježenje bilo pravilno u Hrvatskome pravopisu, ali je nažalost moć vukovske navike trenutačno toliko jaka da ne postoji dovoljna hrabrost u nekih činbenikâ ovaj crnogorizam i srbizam izbaciti iz Hrvatskoga pravopisa.

Podosta veoma i vrlo pismenih Hrvatâ pod pojmom pravopis podmnijeva pojam pravogovora. Ta nevjerojatna i začudna činjenica bitno utječe na pravilan razvoj Hrvatskoga jezika, posebice stoga što se svaka, pa i najmanja, promjena pravopisa podpuno krivo shvaća kao promjena govora, pa kroz to i jezika. Tako se primjerice mnogi muče Hrvatski napisano europski izgovoriti podpuno krivo kao eúropski³⁵, dok srpski način pisanja evropski veoma često pravilno hrvatski izgovaraju dvoglasom eu, to jest éuropski³⁶. Veoma se zanimljiva stvar događa prilikom hrvatski fonološki pravilnoga pisanja već navedenoga diete, što ljudi začudno žele izgovoriti trosložno, crnogorski, di-je-te, ili podpuno nepravilno di-e-te, dok crnogorski fonološki napisano dijete, što valja izgovarati upravo di-je-te, izgovaraju (po moći navike) hrvatski pravilno die-te, što bi se po školničkome hrvatskome (vukovskome) pravopisu pisalo slogovno dije-te. Još jedna pojava miješanja i nerazumijevanja razlike pojmova pravopisa i pravogovora jest kod pisanja primjerice riječî Medak/Medka i metak/metka (što se i po pravopisu Babić-Finka-Moguš upravo tako piše), što se pravilno izgovara Medak/Metka i metak/metka, a mnogi ljudi kušaju “slomiti jezik” izgovarajući nepravilno Medka (što onda moraju, radi izgovornoga položaja, uistinu izgovoriti kao Medьka). Isto to se događa i kod svih drugih takovih riječî, poput npr. napitci, ili primjerice mladac/mladci; mlatac/mlatci i mlaka/mlaci.³⁷

Vrijedno bi bilo, upravo zbog problemâ poput navedenih mladac/mladci; mlatac/mlatci i mlaka/mlaci, zatim tetka/tetci i teka/teci, ili počasan/počasni (‘čas vremena’) i počastan/počastni (‘čast’) i velike množine takovih Hrvatskomu jeziku konačno dopustiti postojanje konzistentnoga pravopisa. Zanimljiva je činjenica da pravopis čitke tvorbe, koji konzistentno primijenjuje navedena pravila, zahtijeva četrdeset i pet (45) pravila manje od onih što se nahode u Anić-Silićevoj preglednici smjene suglasnikâ na strani 126. njihovoga Pravopisa. Kako je Pravopis Babić-Finka-Moguš dopustio mnoge izuzetke da bi se barem dijelom riješio niz navedenih problemâ istopisa raznih riječî, broj pravila, a posebice izuzetakâ u njemu još je bitno veći.

Gledom na uporabu u suvremenim strojevima za obradu teksta i u bazama podatakâ, veoma je bitno pravilno doraditi Hrvatski pravopis. Kako je napomenuto, mnoštvo pravilâ i još više izuzetakâ u pravopisu bitno otežava, a jednim dijelom nažalost i onemogućuje, odnosno dopušta tek uz veliku mogućnost pogrešakâ, izradu i porabu primjerice tzv. pravopisnih provjeravala (eng. Spelling checker), te izradu kompjutorske slovnice, rječnikâ, thesaurusâ i dr.³⁸

Osim svega toga, u novome je pravopisu prijeko potrebito strogo odrediti i raspored slovnih i inih znakovâ za porabu u strojevima za obradu teksta, prijenos obavijesti, obradu bazâ podatakâ i dr., te također odrediti način pisanja hrvatskih glasovâ č, ć, ğ (dž), đ, ļ (lj), ń (nj), š i ž u međunarodnoj razmjeni tekstovâ, kada zbog porabe različitih skupovâ znakovlja (tj. znakovnikâ ili, što bi kompjutoraši rekli kodnih stranica) nije moguće jednoznačno ili uopće rabiti hrvatska slova.

Konačno oslobođen stege, stege politike i politikantstva, te raznih izvanjskih pritisakâ, Hrvatski se jezik, nakon dugoga vremena, napokon može slobodno, samostalno i uistinu vrstno razvijati. Dakako, u trenutku kada je sloboda jezika još nedovoljno dugo postojeća došlo je, dolazi i još će doći do silno brzoga jezičnoga razvoja na svim planovima. Tako se primjerice u jeziku pojavljuje velika količina novih, ponovno uvedenih ili u uporabi bitno učestalijih već starijih riječî. Na hrvatskim prostorima još se nije pojavio novi rječnik Hrvatskoga koji bi obuhvatio veći broj tih riječî, od primjerice u jeziku već proširenih novotvorenicâ poput mladežnika, dalekovidnice, predočnika ili zrakomlata, užemu krugu poznatih i od njega rabljenih novotvorenicâ poput rednika, utipnika, gonika ili svesmjera, te ponovno uvedenih ili novorasprostranjenih starijih hrvatskih riječî poput satnika, bojnika, uzočnosti i nazočnosti, orječja ili namisli. Uz to potrebit je takav rječnik i poradi silnoga jezičnoga bogatstva Hrvatskoga, u kojem se razlikuju riječi poput toka, tijeka i tečaja, stupa i stuba, stupišta, stubišta i stepeništa, ili pak obitelji i porodice.

S druge pak strane, u Hrvatskome je jeziku velik broj tuđicâ i krivotvorenicâ.

Kako je konačno u Hrvatskome ponovno postalo uobičajeno izdavanje starijih tekstovâ u izvornome obliku (poznato je naime da je većina hrvatskih starijih pisacâ, posebice prošlostoljetnih, u tzv. “školskim” izdanjima bila tijekom postojanja SFR Jugoslavije prevođena na ‘noviji jezik’ – to se eufemistički zvalo lektura), prijeko je potrebito napisati novu slovnicu Hrvatskoga jezika, u koju će ući i stariji slovnički oblici, bilo da su u jeziku još uvijek nazočni, poput razlikovnosti dativa “primjerenoga lijepomu Hrvatskomu jeziku“ i lokativa “koji treba biti u lijepome Hrvatskome jeziku”, ili pak starijih oblikâ poput razlikovanja dativa množine “prilazim mirnim krovovima” i lokativa množine “nalazim se pod mirnimi krovovi”. Ta će slovnica bitno olakšati povijestno razumijevanje Hrvatskih tekstovâ.

U Kninu je potrebito ostvariti višenamjensko komunikacijsko središte čije će početne zadaće biti uključivanje na internet posredstvom jakoga mrežnoga čvorišta koje bi služilo za promičbu hrvatske kulture, povijesti, znanosti i turizma, te kakovostnom promičbom za, poticati u svim hrvatskim medijima. Načine promičbe treba ustrojiti na najboljim primjerima i to primjerima učinjenoga.

Kako, nažalost, u jednome dijelu Hrvatskoga naroda, slijedom okolnostî, ne postoji razvijena i osviještena duhovno-kulturno-umjetnička potreba, osim vjerskih, iznimno je važna promičba duhovno-kulturno-umjetničkih djelatnostî, te promičbeno stvaranje tih potrebâ. Pri tome je veoma važna afirmacija knjige i pisanoga stvaralaštva, posebice stoga što mladi mnogo lakše prihvaćaju multimedijalno prikazivanje od “napornoga” čitanja knjigâ, te promičba kazališta, izvorne narodne glazbe, drugih vrstâ vrstne klasične i lagane glazbe, a ne “novokomponovane muzike”, i drugoga.

Za navedeno izuzetno je važan odgoj i naobrazba koja će pravilno na svim razinama (obitelj, vrtić, škola, izvanškolske djelatnosti, i dr., te naobrazba odralih) stvoriti kakovostnu podlogu za uljudbeni zasad.